U četvrtak, 20. studenog 2008, u prostoru Glazbene škole Bruno Bjelinski u Daruvar, mladi nadareni pijanist Ivan Horvatić održati će svoj klavirski recital.
U okviru recitala bit će izvedena djela slijedećih kompozitora; J.S. Bach, L.v.Beethoven, B. Bersa, F. Chopin, S. Rahmanjinov, C. Debussy i F. Schubert.
Recital se održava kao dodatak uz Ciklus Virtuoso u Lipiku, a organizira ga udruga "Tilia" iz Lipika u suradnji s GŠ Bruno Bjelinski iz Daruvara.
Ulaz na koncert je slobodan.

Program:

J. S. BACH:
KROMATSKA FANTAZIJA I FUGA
 u d-molu, BWV 903

L. van BEETHOVEN:
SONATA u A-duru, op. 101
Allegretto, ma non troppo
Vivace, alla marcia
Adagio, ma non troppo, con affetto
Allegro

B. BERSA:
PO NAČINU STARIH- AIRS DE BALLET
Otmjeno - Grave
Živo - Vivement
Otmjeno - Grave

* * * * *

F. CHOPIN:
ETIDA u Es-duru, op. 10 br. 11

S. RAHMANJINOV:
ETIDA u fis-molu, op. 39 br. 3

C. DEBUSSY:
IMAGES, I. knjiga
Reflets dans l'eau
Hommage à Rameau
Mouvement

F. SCHUBERT:
FANTAZIJA u C-duru, D760 (Wandererfantasie)
Allegro con fuoco ma non troppo - Adagio - Presto -  Allegro

O izvođaču:

Ivan HORVATIĆ (Zagreb, 1988) završava studij klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Karl-Heinz Kämmerlinga i prof. Đorđa Stanettija. Već kao učenik glazbene škole Blagoje Bersa u Zagrebu, u klasi prof. Carmen Lujić,  počeo je osvajati nagrade na domaćim i međunarodnim pijanističkim natjecanjima. Svirao je u gotovo svim većim hrvatskim gradovima, te u Italiji, Njemačkoj, Austriji, Ukrajini, Sloveniji ... Godine 2003. pohađao je Ljetnu glazbenu akademiju u Kijevu (Ukrajina), gdje je na završnom koncertu nastupio uz orkestar Kijevske filharmonije izvodeći Griegov Koncert za klavir i orkestar u a-molu. Te je godine dobio i poziv da isti koncert svira i godinu dana kasnije u ukrajinskom gradu Chirnigivu u sklopu tamošnjeg festivala glazbe. Studij na Muzičkoj akademiji upisuje 2004. godine kao posebno nadaren, sa 16 godina. U toku studija redovito je kao solist i komorni glazbenik nastupao u ciklusu Virtuoso. Od brojnih nagrada koje je osvojio ističu se prve nagrade na Državnim natjecanjima učenika i studenata glazbe – za solistički nastup (Dubrovnik, 2007) i kao član klasičnog komornog sastava (Opatija, 2006). U veljači ove godine nastupio je uz Zbor HRT-a u ciklusu Lisinski subotom, izvodeći skladbe Svadba I. Stravinskog i Catulli Carmina C. Orffa. Dobitnik je Top stipendije za top studente 2006. godine. Usavršavao se na seminarima kod E. Indjica, M. Kandelaki, R. Muraroa, V. Rudenka, V. Kozlova i K.-H. Kämmerlinga. Snimao je za HRT i njemačku televizijsku postaju ARD.

O skladateljima:

Johann Sebastian BACH (Eisenach, 1685 - Leipzig, 1750) njemački skladatelj i orguljaš. Stilski se nadovezao na njemačko naslijeđe, ali je neprestano usvajao nove elemente iz francuske i talijanske glazbe. Nije ustanovio nijedan novi glazbeni oblik no njegova genijalnost bila je u tome što je sve naslijeđene vrste i oblike produbio, intenzivirao i obogatio. Pisao je različite vokalno-instrumentalne i instrumentalne forme, ali se nikad nije okušao u operi. Glazbu za instrumente s tipkama pisao je cijelog života.
Kromatska fantazija i fuga u d-molu, BWV 903 skladana je oko 1720. godine, u isto vrijeme kada je nastao i prvi dio „Das Wohltemperiertes Klaviera“. Ipak, da je Bach napisao ovo djelo i pri kraju svojeg života, ono bi još uvijek daleko prethodilo svojem vremenu. Kromatika i smjele modulacije za tadašnje doba bila su neuobičajena tehnička sredstva koja je Bach majstorski koristio, najavljujući njima novosti u načinu skladanja koje će uslijediti. Uobičajeno spajanje „preludij i fuga“ u ovom se djelu pojavljuje u izmijenjenom obliku kao „Fantazija i fuga“ čime skladateljeva mašta dobiva slobodniji tok no što bi to dozvoljavao (uobičajeni) preludij. Fuga započinje s četiri note koje, nesumnjivo, predstavljaju anagram skladateljeva imena: A – B – C – H.

Ludwig van BEETHOVEN (Bonn, 1770 – Beč, 1827) njemački skladatelj, dirigent i pijanist. Potjecao je iz obitelji glazbenika. Glazbu je počeo učiti kod C. G. Neffea. Pod njegovim vodstvom temeljito je upoznao Bachove zbirke Das Wohltemperiertes Klavier i stekao trajnu ljubav za umjetnost lajpciškog majstora. U Beč odlazi 1787. da bi učio kod W. A. Mozarta, ali su ga u tome spriječili obiteljski problemi. Nakon pet godina ponovno se vraća u austrijsku prijestolnicu, međutim, glazbenu naobrazbu nastavlja kod J. Haydna. Ubrzo je izgradio karijeru kao pijanist, ali već s 26 godina počinje osjećati prve simptome gluhoće koja ga je prisilila da okonča svoju pijanističku i dirigentsku djelatnost. Od 1813. s okolinom se sporazumijevao samo pomoću pisanja i u tu se svrhu služio sveščićima kojih se do umjetnikove smrti nabralo oko 400. Unatoč gluhoći nastavlja skladati te tako nastaju njegova najveća djela. Tri skupine skladbi dominiraju u njegovom opusu: simfonije, klavirske sonate i gudači kvarteti. Svoja djela je gradio velikom upornošću, kojom je polagano uklanjao nedostatke dok čitava tonska građevina ne bi zablistala u čistoći svoje umjetničke uvjerljivosti, jasnoće i ljepote.
Svoje stvaranje na području klavirske sonate Beethoven je završio veličanstvenom skupinom opusa 101, 106, 109, 110 i 111, nastalih od 1816. do 1822. U tim je djelima umjetnik još više produbio sadržajnost, smjelije podvrgnuo formu ideji i obilno se ugledao na baštinu prošlosti. Sonata u A-duru op. 101, iako je često zasjenjena Hammerklavier sonatom (op. 106), najavljuje stil i tendencije budućnosti, tj. romantizma te zaslužuje pozornost, kako pijanista tako i slušatelja. Beethoven je na početku svakog stavka napisao maleni opis kako bi usmjerio pozornost interpreta na različite istančanosti djela.

Blagoje BERSA (Dubrovnik, 1873 – Zagreb, 1934) kompoziciju je učio u Zagrebu kod Ivana Zajca, a nastavio kod R. Fuchsa u Beču, gdje  je djelovao kao aranžer i umjetnički savjetnik; prerađivao je i instrumentirao tuđe skladbe, uglavnom operete. Tamo je usvojio glazbena nastojanja s kraja XIX. i početka XX. st. i postupno usvajao novija dostignuća skladateljske tehnike, iako nikada nije napuštao osnove tonaliteta. Godine 1911. vraća se u Zagreb, gdje djeluje kao profesor kompozicije i instrumentacije na Muzičkoj akademiji. To je doba u kojem se sve manje posvećuje skladateljskom, a sve više pedagoškom radu, odgojivši nekoliko vrsnih skladatelja (B. Papandopulo, B. Kunc, M. Cipra, B. Bjelinski i dr.). Prema svojem skladateljskom izrazu, Bersa je izraziti romantik, a njegova su djela subjektivna i, uglavnom, tmurna raspoloženja. Po načinu starih Airs de ballet (1924) najpoznatije je Bersino klavirsko djelo, u kojem skladatelj evocira glazbu proteklih vremena, dodirujući s jedne strane staro crkvene načine, a s druge (u posljednjem stavku) i postupke srodne glazbenom impresionizmu.

Frédéric CHOPIN (Żelazowa Wola, 1810 – Pariz, 1849) znanje je stekao na Varšavskom konzervatoriju te privatnom podukom. Često je odlazio na putovanja u unutrašnjost Poljske, gdje je slušao narodnu glazbu čije će elemente kasnije utkati u svoja djela. Želja za daljnjim usavršavanjem te priznanjem i izvan domovine ostvaruje mu se napuštanjem Poljske te odlaskom u Pariz, gdje održava mnogo javnih koncerata. Postaje popularan i sklapa prijateljstva s istaknutim predstavnicima književnog i umjetničkog života, a najznačajnije je ono sa Aurorom Dudevant, poznatijom pod pseudonimom George Sand. Vrijeme provedeno s njom najplodnije je u njegovu stvaralaštvu. Svojim djelima stvara i dalje usavršava novi stil koji iskorištava sve izražajne mogućnosti klavira, instrumenta za koji je skladao većinu svojih djela. Mnogim postojećim formama proširio je  izražajni raspon te promijenio njihovu funkciju: njegove etide nisu više samo tehnički zahtjevna, već su i djela visoke umjetničke vrijednosti.

Sergej RAHMANJINOV (Novgorod, 1873 – Beverly Hills, 1943) ruski skladatelj, pijanist i dirigent. Školovao se na Petrogradskom i Moskovskom konzervatoriju, gdje je 1891. diplomirao klavir, a godinu poslije kompoziciju jednočinkom Aleko. Godine 1894. odlazi na prvu koncertnu turneju po Rusiji gdje stječe reputaciju i kao pijanist i kao skladatelj. Godine 1904. postaje prvi dirigent u moskovskog Velikog teatra, a nakon dvije godine odlazi u inozemstvo, gdje boravi u više navrata (skandinavske zemlje, Pariz, SAD, gdje se uglavnom posvetio reproduktivnoj umjetnosti). Svojim djelima, koja su ispunjena lirskim i tragičnim elementima, podsjeća na Čajkovskog, koji mu je bio veliki uzor. U svojim skladbama za klavir Rahmanjinov slijedi Liszta i Chopina, što se očituje u njegovim Études-tableaux op. 33 i 39., dvije zbirke etidâ koje bi trebale biti programskog karaktera, ali Rahmanjinov nije naznačio što one predstavljaju. Etida u fis-molu op. 39 br. 3, skladana 14. 10. 1916., tehnički je zahtjevna ponajprije zbog pasaža koje donosi desna ruka, brojne oktave koje se izmjenjuju s manjim intervalima

Claude-Achille DEBUSSY (St. Germain-en-Laye, 1862 - Pariz, 1918) osnove obrazovanja dobio je od majke te nije polazio školu sve do jedanaeste godine kada je upisan na pariški Konzervatorij na kojem je pohađao nastavu klavira, harmonije i kompozicije. Već tada dolazilo je do izražaja njegovo osebujno tretiranje harmonije. U 22. godini dobiva Rimsku nagradu koja je uključivala i trogodišnji boravak u Rimu. Ondje Debussy posvećuje mnogo vremena proučavanju Wagnerove glazbe, a oduševljava se i ruskim skladateljima. Na njegov izraz najviše su utjecali francuski pjesnici avangarde. Kao što je Chopin promijenio shvaćanje etida, Debussy je promijenio značenje preludija, dajući taj naziv opsežnijim skladbama visoke umjetničke vrijednosti. Do Debussyevih četrdesetih godina, njegova je glazba bila ocjenjivana kao bizarna, nerazumljiva i neizvodljiva, a tek oko 1908. godine šira publika počinje cijeniti njegov rad.
Prva zbirka Images (Slike, 1905) sastoji se od tri dijela: Reflets dans l'eau (Refleksije u vodi), Hommage à Rammeau (U čast Rameauu) te Mouvement (Stavak). Ribnjak u kojem se ogledaju drveće i biljke inspirirao je skladatelja na prvi dio ove zbirke. U skladbi Hommage à Rammeau Debussy je na svoj način iskazao poštovanje  prema jednom od najznačajnijih francuskih clavecinista s kojim se osjećao povezanim, znajući da u svojim djelima obnavlja stare tradicije izvornosti, koju su u povijesti francuske glazbe često zastirala imena stranaca.

Franz SCHUBERT (Lichtenthal, 1797 – Beč, 1828) austrijski skladatelj. Potjecao je iz građanskih krugova, ali je rado zalazio među narodne slojeve osluškujući ritam i melodije narodnih napjeva i plesova. Otuda česti prizvuk narodne glazbe, njezine ljepote i svježine u Schubertovim skladbama. Ipak, u životu ovog prvog velikog majstora solo pjesme, skladane na stihove pjesnika kao što su Goethe i Schiller, i prvog skladatelja koji je živio isključivo od skladanja, susreću se i tragična proturječja romantičarskog duha, padanja iz jedne krajnosti u drugu, vesele večeri u društvu prijatelja kao i samotni sati ispunjeni pesimističnim mislima.
Wandererfantasie (Fantazija „Putnik“) nastala je 1822. godine i jedno je od Schubertovih najznačajnijih klavirskih djela, kojemu je za osnovu poslužila umjetnikova pjesma „Der Wanderer“ (Putnik). Temeljni se ritmički motiv (jedna četvrtinka i dvije osminke) provlači kroz čitavo djelo, pridonoseći time njegovu jedinstvu. Ova skladba, iako obilježena kao fantazija, sastoji se od nekoliko međusobno spojenih dijelova (Allegro non fuoco, Adagio u cis-molu, Scherzo u As-duru s valcerom u Des-duru kao Triom te fugirani Finale) u kojima se mogu nazrijeti obrisi sonatne cikličnosti, ali i elementi varijacije i koncertantnog stila.

Tekstove o skladateljima priredile: Vilena Vrbanić i Ivana Jurene