U posljednjih nekoliko dana u nacionalnim i lokalnim glasilima pojavili su se bombastični naslovi kao "Srbi vraćaju 80 konja, u ergeli Lipik nema mjesta" i sl. Kako je sadržaj takvih naslova čista dezinformacija, a način ovakvog pisanja o uistinu ozbiljnom problemu nikako se ne može nazvati ozbiljnim i odgovornim novinarstvom, osjećamo dužnost našim čitateljima razjasniti neke činjenice oko cijele priče, te naglasiti kako senzacionalistički naslovi nikako ne pogoduju njenom riješavanju.
Poznato je da su vrući ljetni mjeseci, u novinarstvu poznati i kao "sezona kiselih krastavaca", često vrlo oskudni lokalnim vijestima, no to ne opravdava objavljivanje članaka s naslovima koji čitatelje mogu navesti na pogrešan zaključak. Naime, niti je povratak lipicanaca dogovoren niti je njihov smještaj u Hrvatskoj pravi problem! U ovom slučaju radi se o članku koji je objavljen 23.07.2007 na web portalu Jutarnjeg lista, sa već spomenutim naslovom iz kojeg neupućeni čitatelj može samo zaključiti da je cijela priča oko vraćanja otetih lipicanaca iz Srbije u Hrvatsku već riješena, no to niti približno ne odgovara istini! Konji su sa lipičke Ergele, koja je brutalno uništena u četničkim napadima odvedeni u listopadu 1991. godine. Odveden je samo dio preživjelih konja, jer ih je nemali broj ubijen minobacačkim granatama i protuavionskim topovima. Naime, četnici su paljbom konje tjerali prema prometnici Lipik - Dobrovac te ih onda na samoj cesti ubijali, kako bi njihova mrtva tijela otežala prolazak naših obrambenih snaga tom prometnicom. Preživjelih 88 grla odvedeno je prvo u Bosnu, gdje su neadekvatnih uslova držanja i ishrane uginule četiri životinje, te su u vojnu ustanovu Karađorđevo dovezena ukupno 84 lipička lipicanca.
Od 1998. godine na imanju Todora Bukinac nedaleko od Novog Sada, smještena su 84 konja iz lipičke ergele, a na tom imanju nalazi se i Mihajlo Komasović, nekadašnji radnik ergele koji, kako tvrdi, već 16 godina skrbi o konjima. U telefonskom razgovoru za Vjesnik koji je vođen pred kraj 2005. godine, Komasović tvrdi; "Ništa nisam ukrao i opljačkao. Ništa nisam radio na svoju ruku. Izvršavao sam zapovijedi tadašnje JNA i vlasti na terenu na kojem sam bio. Za sve imam dokumentaciju. Da sam ih ukrao ili opljačkao, zar bi se o njima brinuo već više od 14 godina te nastojao da se vrate u Lipik?"
Upitan o njegovoj odgovornosti za odvođenje konja iz Lipika ponovo izjavljuje; "Rekao sam vam da ništa nisam radio na svoju ruku. Za sve imam dokumentaciju i ponovo bih učinio isto. Tada sam spasio životinje koje je netko, umjesto da ih izmjesti, pustio na livadu uz ergelu gdje ih se sve moglo pobiti ili odvesti u nepoznatom pravcu", što nama koji smo u to vrijeme branili Lipik zvuči kao optužba na naš račun, jer smo "necivilizirano" propustili spasiti i evakuirati konje s prostora koji su oni u to vrijeme "civilizirano" i neprestano tukli minobacačima, mitraljezima i protuavionskim topovima. Pa su to onda oni učinili umjesto nas. Iz "civiliziranih" pobuda... No, vratimo se natrag na povratak konja. Razgovori o povratku počeli su 1999. godine i kao glavni posrednik u tim razgovorima pojavljuje se Mihajlo Komasović, dok su državne institucije Srbije uporno nijekale bilo kakav utjecaj i mogućnost posredovanja u rješavanju povratka otetog hrvatskog nacionalnog blaga.
Vlasnik salaša na kojem su konji i danas smješteni, Todor Bukinac, je u razgovorima o povratu konja iznjeo i svoj zahtjev za "odštetu" - naknadu za utrošenu hranu i troškove smještaja. Zadnji iznos koji se spominje kreće se oko 300.000 €.
Naravno, u cijeloj priči o odšteti nema ni govora o financijskoj koristi koju su pribavili pojedinci i sama srpska država kroz potomstvo lipičkih lipicanera, a koje se broji u stotinama oždrebljenih grla. Iako je članstvo Srbije u međunarodnoj udruzi uzgajivača lipicanskih konja (LIF) suspendirano 1991. godine, ona je ponovo primljena u članstvo LIF-a 2004. godine na Generalnoj skupštini održanoj u Sloveniji upravo na temelju obećanja i primljene obveze da do povratka konja Hrvatskoj neće žigosati i uvoditi u matične knjige otete konje i njihove potomke te ih stavljati u promet i njima trgovati. Međutim, na godišnjoj skupštini LIF-a održanoj 16. lipnja u Srbiji naši stručnjaci zatekli su dio lipicanaca lipičke ergele i njihovo potomstvo uredno označeno žigovima što se ne može dogoditi bez odobrenja i suglasja ni jednog ministarstva poljoprivrede u Europi i svijetu pa tako ni srbijanskog.
Iz ovoga je jasno vidljivo da su izjave vlade i ministarstva poljoprivrede Srbije da oni nemaju ništa s lipicancima lipičke ergele opljačkanima i otjeranima u Srbiju 1991. godine potpuno lažne, te sve njihove dosadašnje tvrdnje da nemaju utjecaj na povrat opljačkanog hrvatskog genetskog blaga padaju u vodu. Da se lipički konji u Srbiji nalaze pod selekcijskim obuhvatom i da je o tome sve znala tamošnja vlast, dovoljno govori i činjenica da su opljačkani konji od 1993. do 1995. boravili na državnoj ergeli Karađorđevo gdje je kao glavni rasplodnjak korišten pastuh 53 Coversano Batosta VI a potomci su prodavani kupcima u Mađarskoj, a i danas je dio konja smješten na ergeli Bukinac predmet prodaje i izvoza. Prije desetak dana cijela je priča ponovo aktualizirana, a Komasović u pismima koja je poslao predsjedniku Vlade dr. Ivi Sanaderu i ministru poljoprivrede Petru Čobankoviću upozorava da mu je Toša Bukinac, vlasnik štala i imanja na kojima se nalazi oko 80 konja iz lipičke ergele, zabranio pristup i hranjenje pa su "konji u katastrofalnom stanju, bukvalno gladuju i bez pomoći ne mogu ni ustati". Komasović u tim pismima prvi put nakon rata priznaje i navodi da je hrvatska država vlasnik konja pa traži Hrvatsku da ga ovlasti kako bi je zastupao pri sudu i policiji radi spasa konja. Kako je Mladen Pavić, glasnogovornik Ministarstva poljoprivrede, nedavno potvrdio da su u ministastvu primili pismo Todora Bukinca i razmatraju ono što je u njemu ponuđeno, postoje šanse da se cijela priča ipak u dogledno vrijeme privede kraju. Ipak, imajući na umu tijek i dužinu trajanja dosadašnjih pregovora, ova se situacija niti na koji način još uvijek ne može smatrati riješenom, niti se može govoriti o tome kako "Srbi vraćaju lipicance" prije nego se to uistinu i dogodi! Što se tiče smještaja samih lipicanaca u Hrvatskoj, on je ustinu najmanji problem. Ergela Lipik ima mogućnosti za kvalitetan smještaj 50 grla, a ostatak se može bez većih problema smjestiti i na Ergeli Đakovo i na ergelama privatnih uzgajivača, što potvrđuje i Ministarstvo poljoprivrede. A što se tiče interesa Srbije za povratak u članstvo LIF-a (Međunarodnog udruženja uzgajivača lipicanskih konja), koji sa na nekim mjestima navodi kao naš "adut" u pregovorima, srpski uzgajivači su već primljeni natrag u članstvo 2004. godine na Generalnoj skupštini LIF-a održanoj u Sloveniji, usprkos protivljenju predstavnika naših uzgajivača. I na kraju - u cijeloj ovoj tužnoj priči koja traje gotovo 16 godina ne radi se o "uzburkanim strastima zaljubljenika u lipičke lipicance", kako to neki navode, nego o povratku nacionalnog blaga Republike Hrvatske - genetskom naslijeđu uzgojne linije lipicanaca stare četiri stoljeća.
Vezani članci:
 |