Sa zajedničke sjednice Komisije za odnose s državom Hrvatske biskupske konferencije i Vladine komisije za odnose s vjerskim zajednicama u srpnju je u Ministarstvo zdravstva poslan zahtjev za izmjenom članka 17. Zakona o zaštiti od buke.
Taj članak regulira zvonjavu crkava, jer kaže kako se u naseljenim mjestima dopušta zvučno oglašavanje zvonima i elektroakustičnim uređajima od 7 do 19 sati. U njemu se nalazi i iznimka da toga ograničenja nema tijekom vjerskih obreda i u dane vjerskih blagdana.
Izmjenama zakona biti će ukinuto ograničenje od 7 do 19 za zvona na zvonicima crkava, što znači da će se ona moći oglašavati od 0 - 24 sata.
Iskreno, ja ne vidim nikakvu razliku, jer u našem malom mjestu sporno ograničenje nikada nije ni poštivano. Isto tako, meni osobno zvuk zvona nimalo ne smeta...
Ali mi zato jako smeta jačina tog zvona, kao i dužina zvonjave i to više danju nego noću. Sa mnom će se vjerojatno složiti dobar dio stanovnika ul. A. Stepinca, Trga dr. Franje Tuđmana, dio stanovnika Školske i Starčevićeve, a ni onima u ulici M. Terezije nije svejedno, posebno pacijentima lipičke bolnice.
Ako ste ikada bili u blizini lipičke crkve u podne, onda znate o čemu govorim.
Naime, dok u Pakracu bez opasnosti po oštećenje sluha možete iz blizine uživati u podnevnoj zvonjavi s crkvenog tornja, u Lipiku je to već pomalo sulud poduhvat. Najpametnije vam je da ste u to doba u dobro zatvorenom prostoru.
Naravno, to svi priznaju onako "u društvu", ali nitko se neće zamjeriti ni svećeniku, a ni crkvi.
E sad, a zašto bi se zamjerili? Ako nekome dobronamjerno kažete da vam nešto smeta, zar je to razlog da vas taj zamrzi? Vjerujem da postoji jednostavan način da se zvuk zvona malo smanji, odnosno dovede u podnošljivu mjeru.
Kao prvo, buka je jedan od uzročnika stresa na koji se nije moguće naviknuti, koji djeluje kumulativno, te izaziva fizička i psihička oboljenja. Osobito stresno djeluje iznenadna i izuzetno glasna buka. Jedna od najstarijih metoda mučenja je upravo mučenje bukom, koje su kinezi primjenjivali još u drevnim vremenima.
Znači - izlagati nekoga iznenadnoj, snažnoj, dugotrajnoj i ponavljajućoj buci ne može se tretirati drugačije nego kao mučenje. Ne kažem da je namjerno, ali to ne mijenja stvari.
Kao drugo, crkva i svećenici se po definiciji bave zadovoljavanjem duhovnih potreba vjernika. Niti se crkva bavi prouizvodnjom satova, niti su svećenici urari, pa zbog čega onda bi baš crkveni zvonici trebali imati ulogu označavanja "točnog" vremena u Hrvatskoj.
Danas onaj tko nema ručni sat ima mobitel, a onaj tko nema niti jedno ni drugo ima zidni sat, a ako nema ništa od navedenog - vjerojatno mu nije ni bitno koliko je sati.
Dakle, što nam je činiti? Podići tužbu poput Tomislava Kikića iz Malog Lošinja (kojemu je zvonik udaljen 15 metara od prozora), ili izlobirati da novi zakon umjesto ograničenja vremenom uvede ograničenje snagom, odnosno dozvoljenom jačinom buke u najbližim stambenim prostorima?
Linkovi na tematiku: